Štimac je sramotnim napadom na Severinu potvrdio zašto neće ostati upamćen kao nogometna legenda

Mogao je Igor Štimac ostati zapamćen kao veliki igrač i borac, posebno nakon one mitske utakmice kad je umjesto isključenog Tončija Gabrića kapetanski stao na gol. Samo što to onda ne bi bio on. Čovjek čiji se karakter možda najbolje vidio ovog svibnja, nakon što je poslije pobjede Zrinjskog u finalu kupa protiv Veleža, na sutrašnje bajramsko jutro, snimio video s pitanjem susjedima 'je li gorka kafa na Bajram?'. Taj se isti karakter mogao vidjeti i kada je organizirao akciju skidanja Hajdukovog grba s dresa na turneji po Australiji, umjesto da se za to krenuo boriti u Splitu. Ili onda kad se vezivao lancima i predvodio demonstrante koji su skandirali na suđenju mučiteljima iz Lore. Pa i onda kada je prihvatio biti izbornik hrvatske nogometne reprezentacije od strane istog onog saveza za čije čelo se natjecao, kao da ništa što je izrekao o Zdravku Mamiću i tom savezu više ne vrijedi. A možda i na način da je došao u jedan ratom duboko traumatiziran grad i počeo paliti ionako tešku atmosferu, više se baveći politikom nego trenerskim poslom. A nije da se karakter nije vidio i u tome da je jednom javno tvrdio da mu je otac bio u partiji, a sada to opovrgava. Podržavanje najgorih ljudi Ukratko, ako postoji bilo kakva konstanta u javnom djelovanju Igora Štimca, to je redovno svrstavanje uz moćnije, agresivnost prema onima za koje procijeni da su slabiji i potpuna nedosljednost. Sve to praćeno potpunim nedostatkom srama. To ga je na koncu dovelo do toga da se otvoreno gura u politiku i nudi za gurua nove desnice, što je praktično jedina stvar koju radi posljednjih godina, ratujući protiv ljevice, Našeg Hajduka, Bošnjaka, sve uz korištenje ustaškog pozdrava i ostalih riječi iz oskudnog desničarskog vokabulara. U to se savršeno uklopio i napad na Severinu u kojem je spomenuo snimku njezinog seksa, što je jedna od sramotnijih afera koje su potresle Hrvatsku, znajući da će to potaknuti novi val desničarskog iživljavanja nad njom, a sve zbog njezinog poziva na prosvjed protiv trovanja Like. Naveo sam ovdje samo dio razloga zbog kojih će biti nemoguće tog čovjeka zapamtiti kao legendu hrvatskog nogometa. A svi se svode na isto. Još od ratnih devedesetih pa do danas, Štimac je ugled i ime koje je stekao kao igrač ulagao u podržavanje najgorih ljudi i procesa u društvu. Severina i bolja strana društva Sa Severinom, čiju sam biografiju baš zbog toga i napisao, stvar je potpuno drugačija. Ona je ime koje je stvorila kao jedina poslijeratna regionalna zvijezda, a sve nakon što je karijeru započela kao ikona desnice i tradicionalnih vrijednosti, počela koristiti za čitav niz akcija koje su činile hrvatsko i sva susjedna društva boljim nego što jesu. Činila je i čini to potpuno svjesna da je u manjini i da staje na stranu obespravljenih, dodatno svjesna da na ovim prostorima jedva čekaju obrušiti se na žene kao takve, posebno na nekoga tako uspješnog kao što je ona, a na kraju krajeva i posve svjesna mogućeg gubitka dijela publike zbog takvog djelovanja. Članak se nastavlja ispod oglasa Stoga, kad pričamo o podjelama u hrvatskom društvu, koje se paušalno promatraju kao podjele na ljevicu i desnicu – iako u političkom smislu imamo tri Hrvatske, ustašku, partizansku i domobransku, o čemu sam nedavno pisao – one se ne mogu promatrati isključivo kroz odnos prema prošlosti. Odnos prema prošlosti je u tom smislu tek jedna od točaka koje govore o tome staje li netko na stranu pravde i slabijih ili na stranu nasilja i nepravde. S te strane, danas upravo Severina simbolizira jednu stranu tog društva, onu empatičnu i inkluzivnu koja društvo pokušava promijeniti na bolje. Dok Štimac, svim velikim riječima unatoč, savršeno personificira drugu stranu tog društva čiji se jedini smisao svodi na proizvodnju neprijatelja i rehabilitaciju najgoreg iz prošlosti. Da je sadašnjost u čitavoj Europi i svijetu iole svjetlija, ne bih imao nikakve sumnje kako će borba tih dvaju koncepata završiti. Međutim, čak i u najgorem scenariju, po kojem bi se Hrvatska i svijet skrojili po mjerama Igora Štimca, ostat će dovoljno ljudi kojima će biti savršeno jasno kako izgleda nasilje i nužnost borbe protiv njega. Osobni je pak problem Igora Štimca nemogućnost ostvarivanja vlastitih političkih ambicija, već iz puke činjenice što on takav kakav jest nije vjerodostojan lider nikome, pa čak ni onima koji će mu na društvenim mrežama aplaudirati, a kamoli bilo kome drugome. Članak se nastavlja ispod oglasa